Autor: Stjepan Kokić
U tom Božjem Velikom Svemiru,
zemlja ima svoju silu težu,
i čovjek s njom upravlja u miru,
ali Božji propisi ga vežu.
Da s njome upravlja razborito,
Da poštuje Božje zapovijedi,
Obrađuje zasijano žito,
Znajući da Bog u njega gledi.
Da uzorno i čestito živi,
Da ne psuje i vređa drugoga,
Da oprašta onim što su krivi,
Da vjeruje u Svevišnjeg Boga.
Bog je jedan, Gospodar Svemira,
U njeg’ se treba pouzdati,
I imati duhovnoga mira,
I sve što trebaš – Bog će ti dati.
Ništa nije nastalo slučajno,
Jer slučaja u životu nema,
Al’ na zemlji živjeti je bajno,
Svakom biću, tu nema dilema.
Svi ostali susjedni planeti,
Također su po Bogu stvarani,
I svi su oni podrijetlom sveti,
Al’ ko zemlja nisu očarani.
Zemlja je božanska ljepotica,
Danju je obasjana sa Suncem,
U noći s tisućama zvjezdica,
I Nebeskim Svevišnjim vrhuncem.
Bože dragi na svemu ti hvala,
Što čovjeku ovu zemlju dade,
Zemlja planet makar bila mala,
Božju volju poštivati znade.
N E B E S K I S U S R E T
Jozo Bogdanović (Nard)
Odgovori