Autor: Goran Martinovski
Gledam u prazninu;
stara mi se rana
otvara gorčinom
proživljenih dana.
I odjednom ćutih
– grom iz neba vedra –
Božja divna milost,
probode mi njedra!
I u trenu vidjeh
neviđene čari:
duša moja sjetna
čudesno se žari.
I sad kročim snažno okrepljen trenutkom,
sasvim predan Božjem neprolaznom sjaju!
O, je li moguće da sam blagoslovljen
živ u stvarnom, vječnom Božjem raju?
Stvarnost ili sanje?
Uvjeren sam sada:
Sigurna je uvijek Božja vječna nada!
Odgovori